U srcu japanskog pacifičkog vatrenog prstena nalazi se planina Mihara, aktivni vulkan koji je stekao jezivu reputaciju najzloglasnijeg mjesta samoubojstava u zemlji. Uzdižući se iz voda Tihog oceana, ovo visoko čudo prirode svjedočilo je tragičnom kraju tisuća života, skrećući pozornost na uznemirujući aspekt japanskog društvenog tkiva.
Sve je počelo 12. veljače 1933. kada je 19-godišnja japanska učenica po imenu Kiyoko Matsumoto počinila samoubojstvo skočivši u aktivni vulkanski krater planine Mihara, na otoku Izu Ōshima.
Kiyoko se zaljubila u jednu od svojih kolegica po imenu Masako Tomita. Budući da su se lezbijske veze u tadašnjoj japanskoj kulturi smatrale tabuom, Kiyoko i Masako odlučile su otputovati vulkanom kako bi Kiyoko tamo završila svoj život na paklenoj temperaturi jame lave od 1200 °C, što je ona na kraju i učinila.
Nakon Kiyokoine tragične smrti, ovaj je čin pokrenuo bizaran trend među emocionalno slomljenim Japancima, a sljedeće godine 944 ljudi, uključujući 804 muškarca i 140 žena, skaču u smrtonosni vulkanski krater planine Mihara kako bi dočekali svoju užasnu smrt. U sljedeće dvije godine zabilježeno je još 350 samoubojstava na ovoj zlokobnoj vulkanskoj točki.
Razlozi koji stoje iza mračne reputacije planine Mihara složeni su i protkani jedinstvenom kulturnom i društvenom dinamikom Japana. Povijesno gledano, samoubojstvo je imalo drugačiju konotaciju u Japanu u usporedbi s drugim zemljama. Često se doživljava kao čin časti, iskupljenja ili čak prosvjeda, ukorijenjen u drevnim tradicijama samurajskih kodeksa časti i utjecaju budizma.
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada je Japan doživio brzu modernizaciju i društvene promjene, stope samoubojstava su porasle, osobito među mladima. Planina Mihara, sa svojom mističnom privlačnošću i ukletom ljepotom, postala je nesretni svjetionik za one koji žele okončati svoje živote. Novinska izvješća i priče koje se predaju od usta do usta romantizirale su smrtonosnu privlačnost vulkana, stvarajući morbidnu fascinaciju koja je privukla uznemirene pojedince iz cijele zemlje.
Unatoč brojnim naporima japanskih vlasti i lokalnih organizacija da obeshrabre samoubojstva na planini Mihara, tragični trend i dalje postoji. Postavljene su barijere, nadzorne kamere i hitne telefonske linije za krizne situacije kako bi se odvratili oni koji razmišljaju o samoozljeđivanju, ali pristupačnost planine i psihološke složenosti koje dovode do samoubojstva čine problem koji je težak za potpuno rješavanje.
Ogroman broj smrtnih slučajeva na planini Mihara potaknuo je rasprave o zaštiti mentalnog zdravlja, društvenim pritiscima i potrebi za sustavima empatične podrške u Japanu. Iako su napori za rješavanje ovih problema u tijeku, mračno nasljeđe planine Mihara kao simbola očaja nastavlja proganjati kolektivnu svijest nacije.
Danas, iz neodoljive znatiželje ljudske prirode, neki bi posjetitelji često putovali na planinu Mihara samo kako bi promatrali patetične scene smrti i tragičnih skokova žrtava!
